Psihoterapeuti mogu biti osobe uglavnom iz ‘pomagačkih’ struka: psihijatri, psiholozi, pedagozi, socijalni radnici, defektolozi…

Da bi postali psihoterapeuti, prolaze dubinsku i iskustvenu četvorogodišnju posdiplomsku obuku. Uče kako razgovarati sa klijentima, kako voditi proces savetovanja i psihoterapije kako bi klijenti došli do novih uvida ili tzv. ‘aha-efekta’. Svaki novi uvid stvara promenu u klijentu i menja njegov odnos prema sebi, problemu, okolini.

Psihoterapeuti mogu biti obučeni u jednom ili više psihoterapijskih pravaca. Cilj svakoga od njih je pomoći klijentu ostvariti što veće zadovoljstvo u svom životu, osnažiti ga za nošenje sa problemima i krizama, osvestiti njegove obrasce ponašanja i verovanja te ga naučiti preuzeti odgovornost za vlastite odluke i delovanja.

Neki od najpoznatijih pravaca u psihoterapiji su: psihoanalitička psihoterapija, kognitivno-bihevioralna terapija, geštalt i integrativna terapija, realitetna terapija, transakcijska analiza, neurolingvističko programiranje, kibernetika, sistemska psihoterapija i dr.

Psihoterapeuti uglavnom imaju svoje psihoterapeute kako bi nastavili svoj samorazvoj i mogli pomoći klijentima. Često imaju i supervizore koji prate njihov rad i daju o njemu povratne informacije psihoterapeutu kako bi se klijentu što uspešnije pomoglo.

Sama edukacija nije garancija i nije dovoljna–da biste bili psihoterapeut važno je da imate emocionalni kapacitet i neke karakteristke ličnosti koje su lekovite, puno znanja, svesnost, iskustva i otvorenost za stvarni razvoj. Psihoterapija je više od profesije–to je zvanje, poziv : važno je da znate zašto želite biti psihoterapeut?.

Psihoterapija je visoko-etična profesija i zahteva stalno učenje i razvoj. Dobar psihoterapeut stalno radi na sebi jer zna da je on “instrument” kojim radi. Ne prestaje učiti kao i svi profesionalci koji se bave zdravljem i razvojem klijenata.

Leave a reply